Individualizirani pristup

5. Škola – programi i postupci prikladni potrebama moga djeteta

5. Škola – programi i postupci prikladni potrebama moga djeteta

Zrinjka Stančić, prof.dr.sc i Ðurđica Ivančić, dr.sc

Priručnik ‘Moje dijete u školi’

 

Uvjeti i programi školovanja (prilagođeni programi i individualizirani postupci)

 

Kako je vidljivo, Rješenje o primjerenom obliku školovanja za roditelja je značajan dokument! Prema tom dokumentu roditelju se za dijete predlaže jedan od mogućih (različitih) načina školovanja. Taj će dokument za roditelje postati potvrda dobrog izbora programa ako se, prije svega, usklade i prilagode zahtjevi školovanja sa stvarnim edukacijskim i socijalizacijskim potrebama djeteta! Tek kad dijete napreduje u skladu sa svojim sposobnostima dolazi do promjena. Tek tada i dijete i roditelji i škola postaju zadovoljni i svjesni napretka!

 

Školovanje djece s posebnim potrebama u Hrvatskoj se odvija u:

 1) redovnim osnovnim školama i u

 2) posebnim odgojno – obrazovnim ustanovama.

 

Ovdje ćemo se više osvrnuti na prvi oblik školovanja – u redovnim osnovnim školama. Može se govoriti o:

 

• potpunoj integraciji i o
• djelomičnoj integraciji

Potpuna integracija 

Ostvaruje se uključivanjem učenika s posebnim edukacijskim potrebama u redovni razredni odjel gdje učenik svladava redovne ili prilagođene nastavne programe uz primjenu individualiziranih postupaka u radu. Učenik cijelo vrijeme boravi u razredu sa svojim vršnjacima, a učenike poučava učitelj. Dobro je kad učitelj nije početnik i kad želi u svom razredu imati različitu djecu. Učenik s posebnim edukacijskim potrebama se, osim u redovnu nastavu, uključuje i u neki od edukacijsko-rehabilitacijskih postupaka (npr. postupci za poticanje perceptivnih i motoričkih sposobnosti za čitanje i pisanje). Ovaj dio programa izvodi defektolog-stručni suradnik, ako ga škola ima. Kad se dijete uključuje u oblik potpune integracije roditelj treba znati da postoji niz pozitivnih prijedloga u našim prosvjetnim zakonskim propisima s ciljem stvaranja povoljnijih uvjete za školovanje i napredak učenika. Evo najvažnijih:

 

• Učenici “s lakšim teškoćama u razvoju” uključuju se u razredni odjel od 1. do 4. razreda.
• U razredni je odjel moguće uključiti do tri učenika s posebnim potrebama, a takav odjel ne može imati sveukupno više od 24 učenika (Pravilnik o broju učenika u razrednom odjelu, 1996.).
• Učenik s posebnim potrebama koji svladava redovne ili prilagođene programe individualiziranim postupcima ima pravo na posebnu dodatnu pomoć defektologa (edukacijsko-rehabilitacijskog stručnjaka).
• Posebna dodatna defektološka pomoć provodi se u posebno opremljenom prostoru škole.
• Za učenike kojima je oštećen vid, sluh ili imaju motorička oštećenja potrebno je organizirati produženi stručni postupak. Ovaj se postupak provodi prije ili nakon nastave uz pomoć defektologa. Spomenuti oblik rada je sastavni dio prilagođenog programa.
• U redovnu osnovnu školu mogu se uključiti i učenici s organski uvjetovanim poremećajima u ponašanju (predložen je postotak te djece u odnosu prema ukupnom broju učenika).
• Učenici s posebnim potrebama od 1. do 4. razreda NE ponavljaju razred nego prelaze u viši razred i nastavljaju sa svladavanjem prilagođenog programa. Tek od 5. do 8. razreda mogu ponavljati razred ako nisu, prema mišljenju defektologa i drugih stručnih suradnika i razrednog vijeća, svladali program (op. aut. – Je li u tom slučaju program doista bio prilagođen? Jesu li pravodobno prepoznati uzroci školskog neuspjeha, npr. dodatne razvojne ili obiteljske teškoće?).
• Učenici s posebnim potrebama, kao i svi ostali učenici u školi, ocjenjuju se ocjenama od 1 do 5. Da bi učitelji u školama mogli bolje predložiti ocjenu, koriste Naputak o praćenju i ocjenjivanju učenika s teškoćama i većim teškoćama u razvoju u osnovnoj i srednjoj školi (Glasnik Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske, posebno izdanje, 4/1996.).

Roditelji! Pitajte učitelje u školi koriste li predloženi način u ocjenjivanju!

 

Roditelji često pitaju: Koji sve oblici školovanja učenika s posebnim edukacijskim potrebama postoje u redovnoj osnovnoj školi?

 

Navest ćemo ovdje moguće oblike s obzirom na posebne edukacijske potrebe učenika, odnosno članak (4 ili 6) Pravilnika o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju (1991.) i prijedlogu navedenom u Rješenju o primjerenom obliku školovanja:

 

Tablica 1. Školovanje učenika s posebnim edukacijskim potrebama u redovnoj školi

 

Članak Pravilnika	Vrsta posebne edukacijske potrebe učenika	Mogući prijedlozi za primjereni oblik školovanja
Čl. 4.	lakše teškoće u razvoju (npr. teškoće u učenju)	redovni nastavni program s individualiziranim postupcima redovni nastavni program s individualiziranim postupcima i posebnom dodatnom pomoći prilagođeni nastavni program s individualiziranim postupcima prilagođeni nastavni program s individualiziranim postupcima i posebnom dodatnom pomoći edukacijsko-rehabilitacijskog stručnjaka
Čl. 6.	Oštećenje vida i sluha; tjelesna oštećenja s cerebralnom paralizom	redovni nastavni programi s individualiziranim postupcima uz produženi stručni postupak redovni nastavni program s individualiziranim postupcima i posebnom dodatnom pomoći edukacijsko-rehabilitacijskog stručnjaka uz produženi stručni postupak prilagođeni nastavni program s individualiziranim postupcima uz produženi stručni postupak posebni nastavni program uz produženi stručni postupak

 

Iz navedenih je oblika vidljivo da postoje različite mogućnosti školovanja učenika s posebnim edukacijskim potrebama! Važno je ovdje reći da se u predloženim oblicima najčešće spominju i određeni postupci u radu s djecom kao što su posebna dodatna pomoć (npr. pomoć u učenju radi pisanja domaćih zadaća, ponavljanja gradiva i dr.), produženi stručni postupak (npr. učenje i organizirano slobodno vrijeme). Sve navedene postupke s učenicima ostvaruju edukacijsko-rehabilitacijski stručnjaci. Škole koje provode ove postupke u radu s učenicima, prije ili nakon nastave, trebaju imati posebno opremljene učionice.

Kako vlada mnogo različitih tumačenja među učiteljima/nastavnicima i roditeljima o ovim oblicima školovanja dat ćemo neka dodatna objašnjenja. Prvo odgovorimo na pitanje brojnih roditelja: Što je prilagođeni program?

 

PRILAGOÐENI PROGRAM je, kao što i sama riječ kaže, program koji je prilagođen učeniku, prije svega njegovim “jakim” stranama, tj. sposobnostima, onome što dijete zna i može! Tek onda je to program koji treba uvažavati teškoće djeteta, ono što dijete još nije svladalo, ono što ne može kao drugi vršnjaci u razredu. Jednostavno rečeno: koliko djece – toliko i prilagođenih programa. Evo jednog primjera primjene postupaka prilagođavanja!

 

 

Učenik Matko polazi 6. razred redovne osnovne škole. Od prvoga razreda ima Rješenje za školovanje uz prilagođeni program radi prisutnih teškoća u učenju. Radi prilagođavanja sadržaja učenja, zahvaljujući dobroj suradnji učitelja, roditelja i voditelja Udruge IDEM, učitelji u svakom pojedinom nastavnom predmetu izdvajaju bitne sadržaje koje dodatno metodički oblikuju različitim postupcima: podcrtavanje teksta u udžbenicima, pisanje teksta na listićima, slikovno predočavanje sadržaja učenja, izdvajanje pitanja radi provjere znanja itd. Zahvaljujući usklađenim zahtjevima i svakodnevnim poticajima u radu, učenik postiže vrlo dobre i odlične ocjene za svoja postignuća u školi.

 

Prilagođeni programi mogu se izraditi za sve nastavne predmete, ali i samo za neke. Tu propisanog pravila nema! Postoji samo bitna preporuka – učenicima treba prilagoditi program iz onih nastavnih predmeta u kojima pokazuju izrazitije teškoće u svladavanju sadržaja. Kad se izrađuje prilagođeni program učitelj treba programski i izvedbeno smanjiti previsoke obrazovne zahtjeve, dakle izdvojiti one sadržaje i zahtjeve koje učenik doista može svladati. Te sadržaje treba obogatiti metodama (npr. učenje kroz iskustvo, rad u grupi i uz podršku vršnjaka) i didaktičkim materijalima (npr. slova od brusnog papira, štapići za matematiku, računaljke) koji će olakšati razumijevanje i usvajanje gradiva. U dijelu izbora metoda rada najbolju podršku može pružiti edukacijsko-rehabilitacijski stručnjak. Evo još jedan primjer!

 

Učenik Darko polazi 3. razred. Poznaje samo velika tiskana slova i čita s razumijevanjem kraći tekst (3-5 rečenica). Zahtjevi u radu s učenikom trebaju uvažavati ovu sposobnost ne samo u nastavi hrvatskog jezika već i u ostalim predmetima, kao što su matematika, priroda i društvo. Iz toga slijedi, u skladu s preporukom edukacijsko-rehabilitacijskog stručnjaka, da će učitelj tekst, koji učenik treba pročitati i prepisati u bilježnicu, napisati na školskoj ploči velikim tiskanim slovima. U nastavi hrvatskog jezika učitelj može uključivati učenika u svim etapama nastavnog sata, npr., zadati zadatak učeniku da, nakon usmenog ponavljanja o pročitanom tekstu iz čitanke, učenik na školsku ploču zapiše osnovne podatke (naslov teksta, ime pisca, glavni lik).

 

U školama se pokazalo da učitelji u razrednoj i predmetnoj nastavi izrađuju prilagođene programe iz većine obrazovnih predmeta kao što su hrvatski jezik, matematika, priroda i društvo, strani jezici, povijest, zemljopis, kemija, fizika, biologija. U nastavi odgojnih predmeta (npr., likovna, glazbena, tjelesno-zdravstvena kultura) uz primjenu individualizacije i kreativnih sposobnosti učitelja mogu se postići velike mogućnosti izražavanja i sudjelovanja učenika s posebnim edukacijskim potrebama. Držimo da je zbog uspješnijeg rada učitelja potrebno unijeti kvalitativne promjene (npr., podrška stručnjaka i roditelja učitelju u izradi i praćenju prilagođenih programa za nastavne predmete u kojima je prilagodba značajna, supervizija programa i dr.). Važno je znati: na početku svake školske godine se utvrđuje iz kojih je nastavnih predmeta potrebno izraditi prilagođene programe. U tijeku školske godine moguće je unositi promjene u predložene programe. Na kraju svake školske godine potrebno je izvijestiti o uspješnosti učenika u provedenom obliku školovanja.

 

Da bi učitelj mogao izraditi dobar prilagođeni program, važna je suradnja s roditeljem i edukacijsko-rehabilitacijskim stručnjakom u svim fazama izrade prilagođenog programa: u početnoj procjeni učenika na početku školske godine (npr., procjena sposobnosti, interesa, potreba djeteta), izboru i primjeni prikladnih postupaka prilagođavanja sadržaja učenja (npr., perceptivno, spoznajno prilagođavanje itd.) te u praćenju i vrednovanju uspješnosti učenika kroz primjenu programa.

 

Kad učenici s posebnim edukacijskim potrebama ulažu mnogo truda i napora to učitelj mora na vrijeme prepoznati i ocijeniti najboljim školskim ocjenama.

 

Roditelji koji prate napredak djeteta u školi i svjesni su truda koje je njihovo dijete uložilo u svladavanje školskog gradiva (npr., pisanju domaćih uradaka, učenju gradiva radi provjere znanja) nerijetko sa žaljenjem navode kako je trud njihova djeteta uzaludan i “nagrađen” tek ocjenom dovoljan. I djeca s posebnim edukacijskim potrebama koja uče prema svojim sposobnostima, žele za to biti primjereno nagrađena! 

 

 

Individualizirani pristup – rješenje i za školu i za učenika 

 

Recimo još ono najvažnije o INDIVIDUALIZIRANOM PRISTUPU I POSTUPCIMA u radu s učenicima s posebnim edukacijskim potrebama. Za razliku od prilagođenog programa, koji preporučuje i dopušta da se redovni program “smanji” i tako učeniku učini laganijim i razumljivim, u prijedlogu individualiziranih postupaka misli se, prije svega, na primjenu onih metoda, sredstava i didaktičkih materijala koji podupiru posebne edukacijske potrebe djeteta (npr., potrebe uvjetovane teškoćama čitanja i pisanja, oštećenjem vida, oštećenjem sluha, cerebralnom paralizom). Evo primjera za dobru praksu!

 

Dječaku Petru, koji ima cerebralnu paralizu, pojavile su se i smetnje vida. One nisu predstavljale veću teškoću za rad u školi jer su roditelji djetetu nabavili naočale. No, dijete s cerebralnom paralizom ima teškoće s djelotvornim korištenjem vida a one su uzrokovane nemogućnošću nadzora pokreta glave. To je Petru značajno otežavalo čitanje i pisanje pa se i brže umarao. Zbog navedenog, dobar učitelj treba ove osobitosti djeteta uzeti u obzir prigodom vrednovanja brzine čitanja te vremenski ograničenih pisanih zadataka (npr., diktati).

 

Postoji doista niz individualiziranih postupaka, a ovdje ćemo izdvojiti poželjne i preporučiti ih učiteljima i roditeljima za rad s djecom u školi i kod kuće (Ivančić, Stančić, 2002.):

 

• zahtjevi s obzirom na samostalnost učenika: stupnjevito pružanje pomoći i nadzora pri rješavanju različitih zadataka, izvođenju pokusa, rukovanju geometrijskim priborom i sl.;
• zahtjevi s obzirom na vrijeme rada: predviđanje duljeg vremena za rješavanje zadataka, osobito u pismenim provjerama znanja;
• zahtjevi s obzirom na način rada: pojedinačno zadavanje zadataka, odabir tipova zadataka koji motiviraju učenika prema načelu lakši – teži – lakši, odabir zadataka različite težine, češće vježbanje i ponavljanje;
• zahtjevi s obzirom na provjeravanje: samo usmena provjera ili davanje mogućnosti da učeniku netko drugi čita (učenik s disleksijom), češća provjera znanja u kraćim vremenskim jedinicama i s manjim brojem zadataka ili pitanja u ispitivanju;
• zahtjevi s obzirom na aktivnost: zajedničko planiranje rada s učenikom, češće promjene aktivnosti; fizičko približavanje učenika izvoru promatranja.

Osim navedenih postupaka, rad s učenicima je potrebno podržati odgovarajućom specifičnom opremom i didaktičkim materijalima (npr., u razredu koristiti diktafon, Braillove strojeve i pločice, pribor za pisanje i crtanje na Braillovoj tablici, udžbenike/vježbenice s uvećanim tiskom, povećala, magnetne ploče i podloge stola za pisanje itd.).

Djelomična integracija 

Oblik djelomične integracije provodi se u redovnoj osnovnoj školi, najčešće za učenike s teškoćama učenja općeg tipa (npr., laka mentalna retardacija). Prema čl. 7. Pravilnika o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju (1991.), učenici s posebnim edukacijskim potrebama dio nastavnih sadržaja (najčešće su to obrazovni predmeti ali nije izričito navedeno) svladavaju u posebnom razrednom odjelu, a dio (najčešće odgojne predmete) u matičnom razredu, dakle s vršnjacima bez posebnih edukacijskih potreba. Ovdje je za roditelje važno napomenuti da će obrazovne predmete voditi defektolog-učitelj (edukacijsko-rehabilitacijski stručnjak), a odgojne razredni odnosno predmetni učitelji. Uključivanje učenika u odgojne predmete stavlja pred učitelje odgovornu zadaću maksimalne individualizacije i prilagođavanja sadržaja u nastavi glazbene, likovne i tjelesno-zdravstvene kulture. Poželjno je da učenici koji su polaznici ovakva oblika školovanja budu upisani u školu u kojoj već postoje posebne skupine. U protivnom, učenik i učenikovi roditelji suočavaju se s činjenicom da učenik mora putovati iz jedne škole u drugu, kako bi prema rasporedu obrazovnih, pa zatim odgojnih, predmeta bio uključen na nastavu. Jesmo li se ikad zapitali kako je biti dijete koje putuje od škole do škole i na takav način prati obrazovne i odgojne predmete! A gdje su povoljni uvjeti za odnose s vršnjacima i razvoj prijateljstva!?

 

Nedostatak ovakva načina rada se u pojedinim školama ogleda i u tome što posebno odjeljenje mogu pohađati učenici iz nekoliko različitih razreda. To je sigurno veliki nedostatak za učenike kad na istom satu “sudjeluju” učenici različitih razreda, npr. prvoga, trećega, četvrtoga i šestoga! Zaista treba biti pravi stručnjak i umjetnik te imati mnogo kreativnih ideja kako bi se zadovoljile obrazovne potrebe učenika. Brojni su defektolozi-učitelji pokušali na različite načine unaprijediti ovaj oblik školovanja: oblik rada organizirali su samo za učenike u predmetnoj nastavi, dakle od petoga do osmoga razreda! Svakodnevni obrazovni rad obogatili su edukacijsko-rehabilitacijskim postupcima odnosno radionicama u koje su uključili i roditelje učenika.

 

Nastavak školovanja

Važno je skrenuti pozornost roditelja na mogućnosti nastavka školovanja koje slijede iz opisanih oblika. Učenik koji je završio redovnu osnovnu školu IMA PRAVO na nastavak školovanja u REDOVNIM SREDNJIM ŠKOLAMA prema postojećem interesu i njegovim posebnim edukacijskim potrebama. Iako srednje obrazovanje nije obvezno, kao što je osnovno, mnogi se mladi ljudi odlučuju na nastavak školovanja kako bi stekli odgovarajuću stručnu spremu (Zakon o srednjem školstvu, 1992.; 2003.; Pravilnik o srednjoškolskom obrazovanju učenika s teškoćama i većim teškoćama u razvoju, 1992.). Pritom je od iznimne važnosti pravodobno profesionalno informiranje i osposobljavanje učenika. U protivnom, mladi ostaju kod kuće a to zasigurno nije poželjna budućnost ni za njih niti za društvo u cjelini.

 

Učenici s posebnim edukacijskim potrebama upisuju se u srednju školu na temelju Odluke o elementima i kriterijima za izbor kandidata za upis u 1. razred srednjih škola. Ova je Odluka dostupna svakom zainteresiranom roditelju jer ju svake godine u svibnju objavljuju značajniji dnevni listovi (npr., Vjesnik, Večernji list). Tako se roditelj može na vrijeme informirati o srednjim školama i svim promjenama koje mogu zahvatiti i ovaj sustav školovanja (npr., uvođenje novih i osuvremenjenih nastavnih programa).

 

U spomenutoj su Odluci utvrđena posebna mjerila (što nazivamo pozitivnom diskriminacijom) za upis učenika s posebnim edukacijskim potrebama. Učenici, a to je jako važno, ostvaruju pravo na izravan upis temeljem Rješenja o primjerenom obliku školovanja te Mišljenja službe za profesionalno usmjeravanje i naobrazbu Zavoda za zapošljavanje koji postoji u svim većim gradovima.

 

Roditelji! Rješenje o primjerenom obliku školovanja ulaznica je u srednje škole učenicima s posebnim edukacijskim potrebama.

 

Nažalost, u praksi još prepoznajemo da roditelji/skrbnici, učenici sami i redovne srednje škole nisu dovoljno informirane o pravima temeljem zakonskih i provedbenih propisa. Još je značajnije da nastavnici koji rade u srednjim školama “izbjegavaju” profesionalnu obvezu izrade prilagođenih programa ili pak primjenu individualiziranih postupaka u radu s učenicima s posebnim edukacijskim potrebama.

 

Važno je naglasiti da učenici s posebnim edukacijskim potrebama (posebno mladi oštećena vida, s motoričkim poremećajima i dr.), ako nemaju teškoće koje utječu na intelektualno funkcioniranje, mogu nastaviti školovanje u području visokog obrazovanja. Tu će, u većini fakulteta, glavna prepreka biti pristupi zgradi, ulazi bez rampe te hodnici bez rukohvata! No, adaptacije ulaza i hodnika su moguće (i financijski) kao i tehnološka podrška radi kvalitetnijeg praćenja predavanja i cjelokupnog studiranja.

***

Više smo puta naglasili nedosljednosti u provedbi propisa iz područja edukacijskog uključivanja. I tamo gdje postoje mogućnosti za njihovu provedbu, one se još ne koriste optimalno.

 

Možda će vas sljedeće poglavlje potaknuti da ostvarite neko od još neostvarenih prava svoga djeteta.