O ASISTENTU IZ RODITELJSKOG KUTA PDF Ispis E-mail
Autor darko   
Petak, 22 Svibanj 2009 15:04
 

Roditelji smo dječaka s ADHD-om i do njegova polaska u školu već smo svašta doživjeli, ali to što nas je dočekalo u školskim klupama nismo mogli ni naslutiti.

Već nakon pet dana škole u našoj je obitelji nestao smijeh i počeo je kaos teškog nerazumijevanja i osuđivanja okoline (pa to je samo razmaženo derište), depresije, agresije i suicidnih ideja našeg djeteta i našeg straha i užasa. Nisu pomogle ni pismene upute ni posjete i savjetovanja njegove psihologinje u školi. Bilo je strašno.

Početkom drugog polugodišta naš je sin dobio rješenje o individualnom pristupu u nastavi (dokumentacija je bila predana i prije njegova polaska u školu). Nije postalo ništa bolje. Ubrzo nakon Uskrsnih praznika dobio je i asistenta u nastavi.

Ipak, u toj su se školi do tada toliko nagomilali problemi da nam nije preostalo ništa drugo no promijeniti školu. U tome su nam od velike pomoći bili savjeti stručnjaka iz udruge Idem.

Vrijednost asistenta bila je očita već pri traženju nove škole za našeg sina. On je jednostavno bio tu i tražio s nama. Bio je oslonac djetetu, ali i užasnutoj mami i zabrinutom tati. Dolazak u novu sredinu nije nikome lak, a mi bez teškoća možemo samo zamišljati s kakvim se strahovima mora nositi već etiketirano i vrlo nesretno dijete s posebnim potrebama. Ali, tu je bio ON, asistent. Uz njega je to bilo izvedivo.

U novoj je sredini sve već od prvog dana teklo znatno bolje nego u prvoj školi. Učiteljica je našeg sina zaštitnički, ali s autoritetom uzela pod svoje i zajedno s asistentom počela kod njega graditi neku novu kulu samopouzdanja i samopoštovanja. Odlasci u školu polako su postajali sve lakši. Bez plača, grča u želucu, suicidnih ideja i agresije. Škola, rad i sklapanje prijateljstava i dalje su bili teški, no tu je uvijek bilo prisutno razumijevanje učiteljice i veliki prijatelj i savjetnik, pomagač, asistent. Polako smo se i mi ostali u kući počeli opuštati.

Tako nas je zateklo ljeto. Te mu je školske godine zaista dugo trebalo da dođe, a onda je samo prohujalo.

Krajem kolovoza krenula je nervoza, bolovi u želucu i sjećanja iz prve škole. NE opet U ŠKOLU. Onda smo se sjetili da je to druga škola i druga Učka, topla. I da će tamo opet biti ON, asistent. Uza nj je sav taj pritisak postajao izdržljiviji. 

Bliži se kraj 2. razreda. Naš sin i dalje ima ADHD, ne može sve prepisati s ploče, zabrlja pod nastavom ili u odnosima s drugom djecom, no on VOLI ŠKOLU. Voli ponedjeljak, sam odlazi u školu, obožava svog asistenta i Učku. Kada govori o njima oči mu se tako toplo sjaje, a mi smo ponovo sretni. I sada bude težih dana (ipak, ni blizu onome s početka školovanja) , no pomoć je tu i sve nekako biva dobro. Sve bolje.

Što reći nego HVALA tom mladom čovjeku i onima koji su omogućili njegov dolazak u nastavu? On je, zajedno s izvrsnom učiteljicom  i psihologinjom, podigao naše dijete s dna i usmjerio ga u pravom smjeru. Nadamo se da će svi nadležni za obrazovanje djece s posebnim potrebama uvidjeti vrijednost asistenta u nastavi i omogućiti  svakom djetetu s poteškoćama pomoć već od prvog dana škole, prije no što ga frustracije načnu.

Ažurirano Petak, 22 Svibanj 2009 15:07
 

Ankete

Kako ste saznali za Idem
 

logo-zakalda-za-potporu-civilnog-drustva
Centar inkluzivne potpore IDEM Zagreb korisnik je Institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge

 
escort bayan bayan escort ankara escort ankara escort bayan escort ankara izmir escort izmir escort bayan escort bayan bayan escort escort istanbul istanbul escort bayan istanbul escort escort istanbul sex tube free porn hard sex