UVOÐENJE ASISTENTA U NASTAVU PDF Ispis E-mail
Autor darko   
Ponedjeljak, 09 Ožujak 2009 13:45

Marko je učenik 8. razreda. Nije ponavljao ni jedan razred, a na polugodištu je pozitivno ocijenjen iz svih predmeta. Učitelji ga „samo povremeno" pošalju na razgovor kod mene (školskog psihologa) jer je unatoč upozorenjima brbljanjem ometao nastavu, nije došao na neki od satova, pušio u školskom WC-u ili mu je „pobjegla" psovka.

 

 

 

To „samo povremeno" znači otprilike jednom mjesečno ili čak jednom u dva mjeseca. Navedeno ne bi bilo vrijedno spomena da se ne radi o dječaku s kojim sam počela raditi kad je pohađao 1. razred i koji je veći dio svoga školovanja upućivan k meni na razgovor najmanje jednom tjedno.

 

Već na pregledu radi procjene spremnosti za upis u 1. razred uočila sam izrazita odstupanja u funkcioniranju dječaka: pažnja mu je bila izrazito distraktibilna, na zadatak se mogao koncentrirati samo kratko vrijeme, odustajao je čim je trebalo uložiti napor i nije uspio riješiti većinu zadataka. Majci sam predložila odgodu upisa u 1. razred, ali ona na to nije pristala, jer „što će reći rodbina i susjedi", „on to može, samo je bio neraspoložen" , .... Krenuo je u 1. razred sa svojim vršnjacima, ali nije mogao izvršavati zadatke koji su se pred njega stavljali. Njegova obrazovna postignuća bila su sve lošija u odnosu na postignuća ostalih vršnjaka. Koliko god mi znali da se dijete treba uspoređivati samo sa sobom i prakticirali takav pristup u razredu, djeca sebe uspoređuju s drugom djecom i rezultat te usporedbe utječe na njihovo samopoimanje. Osim što njegova obrazovna postignuća nisu bila zadovoljavajuća, svojim ponašanjem je ometao rad drugima. Oni koji nikada nisu radili sa 25 učenika osnovnoškolske dobi istovremeno reći će da učitelji trebaju biti tolerantniji. Tolerantnost učitelja je  najmanji problem! Ali, što je sa ostalom djecom?! Mnoga među njima i bez Markovog pričanja i zadirkivanja ne mogu koncentrirano raditi na postavljenim zadacima. Kako ih uvjeriti da Markovo pričanje treba ignorirati, da se ne obaziru kad ih zadirkuje, da mu oproste kad ih uporno vrijeđa, ... i još k tome raditi na postavljenim zadacima. Naravno da Marko smeta drugima jer ne razumije postavljene zadatke i ne može ih sam obaviti. Naravno da privlači pažnju na neprimjeren način jer ne zna drugačije. Dosadno mu je, a nema mogućnost izbora. Mora biti u razredu gdje je 25 druge djece i gdje se rade zadaci kojima ne vidi smisla. Opet će neki reći da mu učiteljica treba individualizirati pristup, pomoći mu kad mu zapne. Naravno da treba, ali ona to ne može onoliko često koliko je njemu potrebno. Nije Marko jedini kojemu treba pomoći, a svi učenici u razredu imaju jednako pravo na to.

 

Dječak je upućen na timski pregled, ustanovljeno je da ima kombinirane teškoće učenja, dobio je prilagođeni program i uključen je u logopedski tretman.  Majka je od prvog razreda dolazila u psihološko savjetovalište u školi i postupala je u skladu s dobivenim uputama. Savjetovana je i učiteljica razredne nastave i učitelji predmetne nastave. Svi su se trudili, tragali za najboljim pristupom Marku, ali rezultati nisu bili zadovoljavajući. Problemi u ponašanju bili su sve izraženiji, tako da je u 5. razredu Marko bio upućivan kod mene na razgovor i po nekoliko puta dnevno. Na kraju toga razreda Marko je iz većine predmeta bio negativno ocijenjen, jer koliko god učitelji prilagodili nastavne sadržaje i kako god mu postavljali pitanja, nije uspjevao pokazati da je savladao predviđeno gradivo. Nije ponavljao razred jer smo zaključili da to ne bi promijenilo apsolutno ništa u njegovom funkcioniranju slijedeće godine. Početkom 6. razreda tijekom jednog razgovora majka mi je plačući rekla: „Logopedinja mi je rekla da više ne zna kako bi s njim radila. Nema rezultata. Svi su od njega odustali!". Umirila sam ju rekavši joj da mi u školi nismo i nećemo odustati od njega i da će se naći neko rješenje. Moram priznati da u tome trenutku ni sama nisam znala kakvo bi to rješenje moglo biti, ali sam bila odlučna da i dalje tragam za njim.

 

Nedugo pošto sam počela raditi u školi uočila sam da u svakom razredu ima nekoliko učenika koji stagniraju ili nazaduju unatoč naporima i dobroj volji svih odraslih koji radimo s njima zbog toga što netko treba biti uz njih u razredu i pomoći im onda kada ne razumiju pročitano, kada im pažnja odluta, kada se ne mogu sjetiti nekog podatka koji su znali prije pola sata, kada ... Budimo realni, to učitelji s obzirom na ostale zadatke tijekom nastavnog sata i potrebe sve djece  u razredu fizički ne mogu ostvariti. Čitala sam da u nekim zemljama uz učitelja radi i asistent u nastavi ili pomoćni učitelj. Sama sam tijekom srednjoškolskog školovanja u „Šuvarovo vrijeme" stekla struku „suradnik u odgojno obrazovnom procesu".  Maštala sam o danu kada će u našim školama uz učitelje raditi i asistenti u nastavi i u tome sam vidjela mogućnost rješavanja problema s kojim se suočavao Marko, njegovi roditelji, učitelji i svi mi koji smo pokušavali poticati njegov sveukupni razvoj.

 

U trenutku kada sama nisam znala što još učiniti da bi se potaklo Markovo funkcioniranje u razredu, a onda i u svakodnevnom životu, nazvala me prof. Igrić i pitala me jesam li zainteresirana za sudjelovanje u projektu kojemu je cilj razraditi „hrvatski" model rada asistenata u nastavi. Moj bi zadatak bio koordinirati rad asistenata u mojoj školi. Škola bi od početka 2. polugodšta dobila 4 asistenta, dva u predmetnoj i dva u razrednoj nastavi, edukaciju za članove razrednih vijeća razreda u kojima bi ti asistenti radili i podršku defektologa-rehabilitatora koji bi bio član mobilnog stručnog tima, a koji bi učiteljima pomogao u izradi prilagođenih programa i razradi individualiziranih pristupa za sve učenike kojima je to potrebno, a nalaze se u tim razredima. Upravo to je bilo ono što je moglo pomoći Marku i sličnoj djeci i svima onima koji su se nesebično trudili oko njih, a rezultata nije bilo. Bila sam uvjerena da od uvođenja asistenta u nastavu ni jedno dijete, kao i učitelj, ne mogu imati štete, ali mogu imati ogromnu korist. Odmah sam pristala na suradnju, ne razmišljajući da ću besplatno sate i sate svoga slobodnog vremena provoditi u aktivnostima vezanim uz rad na Projektu. Uostalom, kad bih razmišljala o tome koliko sam plaćena za svoj rad, odmah bih dala otkaz. Nagrada za ono što radim mi je svaki pozitivan pomak u funkcioniranju bilo kojeg djeteta u mojoj školi. Nije floskula, ja naprosto razmišljam i fuknkcioniram na takav način. Ono o čemu također nisam razmišljala i o čemu nisam mogla ni sanjati je otpor nekih učitelja i nekih roditelja i to u razrednoj nastavi.

 

Informirala sam ravnatelja i Učiteljsko vijeće o mogućnosti uključivanja škole u Projekt  i naišla na odobravanje. Neki učitelji nikad ranije nisu čuli za asistente u nastavi i kad sam im objasnila što je njihov posao, bili su oduševljeni mogućnošću njihovog zapošljavanja u našoj školi. Informirala sam naše Ministarstvo i dobila pozitivno mišljenje o Projektu. Nisam trebala mnogo razmišljati u koje razrede uključit asistente, to su bili razredi u kojima su bili učenici koji su iz godine u godinu sve lošije funkcionirali. Kada sam članove razrednog vijeća dva 6. razreda informirala o njihovim obavezama vezanim uz Projekt (uključivanje u supervizijske sastanke i radionice u trajanju od dva školska sata svaka dva tjedna, u nekoliko navrata bilo je predviđeno snimanje rada asistenata u nastavi u svrhu evaluacije, povremeno ispunjavanje evaluacijskih upitnika i skala procjene), kolegica Dubravka Rovičanac je odgovorila: „Više vremena potrošimo kukajući jedni drugima jer nas duša boli kad vidimo da oni propadaju, a mi im ne možemo dovoljno pomoći, nego što ćemo potrošiti na edukaciju od koje ćemo imati koristi jer ćemo naučiti kako raditi s njima."  Većina učitelja je izrazila zadovoljstvo zbog mogućnosti koja nam se pružila, nitko nije negodovao. Kada sam dvije učiteljice razredne nastave informirala da će u njihove razrede ući asistent u nastavi, učiteljica 4. razreda me mirno saslušala i rekla: „Dobro.", a učiteljica 3. razreda je pitala: „Zašto baš moj razred?". Lecnula sam se jer je upravo ta učiteljica od prvog razreda stalno tražila pomoć jer je funkcioniranje velikog broja njenih učenika bilo nezadovoljavajuće. Mirno sam joj objasnila zašto sam predložila upravo njen razred i nisam primijetila znakove nezadovoljstva ili negodovanja. Učitelji su u nekoliko navrata bili detaljno informirani o Projektu i bilo je planirano da oni o istom informiraju roditelje.

 

U početku je sve djelovalo idilično, a onda je uslijedio šok. Nazvala me učiteljica 3. razreda i informirala me da su roditelji učenika njenog razreda na roditeljskom sastanku izrazili želju da netko dođe na roditeljski sastanak i pojasni im neke stvari vezane uz Projekt koje im nisu jasne, a ona nije na sva pitanja znala odgovoriti. Prof. Igrić i ja smo otkazale od ranije dogovorene obaveze i zajedno s ravnateljem škole dogovorile s učiteljicom termin roditeljskog sastanka. Unatoč tome, majka i otac dvoje djece iz istog razreda inzistirali su na razgovoru s ravnateljem prije roditeljskog satanka. Na razgovor sam bila pozvana i ja. Majka je izražavala ogorčenje „što roditelji nisu informirani o tome što se radi s njihovom djecom", postavljala je niz pitanja na koja sam iskreno odgovorila. Bila sam začuđena otkud te silne sumnje u moju dobronamjernost. Odgovor na to pitanje nisam dobila. Čitavo vrijeme imala sam osjećaj da majka nije došla po odgovore na pitanja, već je došla izraziti čvrst negativan stav prema Projektu. Otac je mirno slušao razgovor i povremeno se pokojim komentarom uključivao u njega. Sličan scenarij ponovio se na roditeljskom sastanku. Ista majka imala je nekoliko stranica pripremljenih pitanja, nakon svakog odgovora prof. Igrić postavlja je novo pitanje, izražavala sumnju u istinitost odgovora. Još jedna majka povremeno je ljutito komentirala ono što čuje naglašavajući da u tom razredu nema problema i da sve probleme učiteljica uz podršku roditelja može riješiti. Većina roditelja pažljivo je slušala odgovore i kimanjem glavom odobravala ono što čuju, neki su i verbalizirali podršku Projektu. Kada se razgovor počeo vritit u krug, predložila sam da ga završimo i donesemo odluku prihvaćaju li roditelji Projekt u njihovom razredu ili ne. Majka koja je zapravo vodila roditeljski sastanak tada je rekla da bi oni željeli asistenta u razredu, ali ne i „kameru", jer bi to moglo djeci odvlačiti pažnju i ometati ih u funkcioniranju. Prof. Igrić je tada objasnila da će se snimati rad asistenta, a ne djeca ili učitelji, da će se snimanje obaviti nekoliko puta, a ne svakodnevno, te da će se prije snimanja roditelji putem upitnika izjasniti jesu li suglasni sa snimanjem, te da će se snimke koristiti jedino u svrhu evaluacije rada asistenata. Nakon toga majka je predlažila da roditelji i učiteljica ostanu sami i donesu odluku. Tako je i učinjeno i nešto malo više roditelja izjasnilo se „protiv" Projekta. Tijekom roditeljskog sastanka učiteljica je stajala iza svih roditelja i uglavnom je šutila.

 

Izvukavši pouku iz navedenog sazvali smo roditeljski sastanak za preostale razrede. Pozive za roditelje dala sam razrednicima koji su ih trebali dati djeci. Tada sam doživjela novi šok. Nazvala me jedna majka i zamolila da dođe na razgovor samnom jer se događa nešto na što me želi upozoriti. Razgovor je obavljen uz prisustvo ravnatelja. Učiteljica 4. razreda zadržala je moje pozive za roditeljski sastanak i na brzinu sazvala hitan roditeljski sastanak, na kojem je roditelje dezinformirala o Projektu, naglašavajući da će im djeca biti snimana i „tko zna što će se raditi sa tim snimkama". U tom razredu nije bilo predviđeno snimanje rada asistenta u nastavi, o čemu je ona bila informirana. Ravnatelj i ja pozivamo istu učiteljicu na razgovor i tijekom toga razgovora ona izjavljuje da su roditelji sami sazvali roditeljski satanak, jer su čuli „što se radi s djecom". Na moje direktno pitanje je li protiv Projekta zato što je on štetan za djecu ili zato što to od nje traži sudjelovanje u edukaciji, odgovara: „Pa, to je meni dodatni angažman.". Nakon toga dogovaramo se da ćemo mi (ravnatelj, prof. Igrić i ja) informirati roditelje o Projektu, a nakon toga neka ona i oni odluče žele li asistenta u razredu ili ne, te da pošalje pozive za roditeljski satanak roditeljima. Učiteljica izražava suglasnost s tim, ali ponovo saziva roditeljski sastanak bez nas, ponavlja scenarij iz prvog roditeljskog sastanka i tek nakon toga roditeljima uručuje moj poziv. Većina roditelja potpisuje peticiju protiv Projekta, a na „moj" roditeljski satanak dolazi 5 roditelja. Škola gubi dva asistenta u nastavi koji „odlaze" u susjednu osnovnu školu.

 

U šestim razredima nije bilo nikakvih problema. Većina učitelja sudjelovala je u svim predviđenim edukacijama, u nekoliko navrata je sniman rad asistenata u nastavi i to nije negativno djelovalo na djecu. Prije snimanja tražena je pismena suglasnost roditelja, kao i usmena suglasnost učitelja. Vrlo brzo je došlo do ogromnog pozitivnog pomaka u funkcioniranju Marka i ostalih učenika s posebnim potrebama. Osim toga, došlo je pozitivnog pomaka u funkcioniranju razreda u cjelini, jer asistent pomaže svakom djetetu kojemu u nekom trenutku treba individualna pomoć. Troje učitelja smatralo je da nemaju „koristi" od uvođenja asistenta u nastavu, ostali su izrazilo zadovoljstvo istim. Marko je na polugodištu te školske godine bio negativno ocijenjen iz 4 predmeta. Na kraju iste godine sve negativne ocjene bile su pozitivne, a one koje su ranije bile pozitivne bile su za jednu ocjenu više. Povremeno bi sretan dojurio u moju kancelariju kako bi mi se pohvalio da je dobio odličan ili neku drugu ocjenu koja mu se nekoliko mjeseci ranije činila nedostižnom. Problemi u ponašanju bili su sve blaži i sve rjeđi. Nismo odustali od Marka i našli smo rješenje: ASISTENT U NASTAVI.

 

Kako sam svjesna da smo skloni vidjeti ono što očekujemo, napravila sam detaljnu analizu uspjeha učenika na kraju školske godine koja je pokazala da je tromjesečni rad asistenata u nastavi nedvojbeno pozitivno djelovao na postignuća svih učenika s posebnim potrebama. Isto tako pokazalo se da je uključivanje učitelja u edukaciju također pozitivno djelovalo i na postignuća učenika u paralelnim razrednim odjelima u kojima nisu radili asistenti. Devetnaest mojih učitelja dobrovoljno se uključilo u 60 satnu edukaciju koju je organizirala Udruga IDEM, a koju je škola dobila „na poklon" u okviru Projekta. U školi trenutno radi 6 asistenata, jedan u razrednoj nastavi i 5 u predmetnoj. Svi su traženi na prijedlog učitelja. „Predbilježili" smo se za još najmanje 3 asistenta. Prošle su 3 godine od opisanih roditeljskih sastanak. Djeca su sada u 5. i 6. razredu. Njihovi razrednici od 5. razreda postavljaju pitanje mogu li dobiti asistenta u nastavi i u tome imaju podršku većine članova razrednog vijeća. O  tome su informirali roditelje i većina roditelja koji su se prije 3 godine izjasnili „protiv", sada su „za" asistenta u nastavi.

Ažurirano Utorak, 07 Travanj 2009 18:40
 

Ankete

Kako ste saznali za Idem
 

logo-zakalda-za-potporu-civilnog-drustva
Centar inkluzivne potpore IDEM Zagreb korisnik je Institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge

 
escort bayan bayan escort ankara escort ankara escort bayan escort ankara izmir escort izmir escort bayan escort bayan bayan escort escort istanbul istanbul escort bayan istanbul escort escort istanbul sex tube free porn hard sex